vamotamo
19.05.2008., ponedjeljak
Shellac, Močvara, subota 09.05.
|
Svekoliko noisersko pučanstvo (komada tridesetak) svršilo je kad je čulo za dolazak Shellaca u Hrvatsku. Daklem, radi se o jednom od najpoznatijih noise prvoboraca. Ni više ni manje nego sivoj eminenciji čikaškog noise vala osamdesetih, Stevu Albiniju kojem je ovo već treći band. Uz to što svira gitaru i pjeva u Shellacu, recording egineer Steve Albini producira sve i svašta, pa se tako procjenjuje da je snimio između 1500 i 2000 albuma među kojima su Nirvana, Pixies, Superchunk, Page & Plant, Neurosis, Gogol Bordello, Stooges, PJ Harvey, itd. Osim što je producent, odnosno, kako on to voli reći, inženjer, dotični gospodin voli i novinariti. Budući da uz Albinija, svira još jedan recording engineer, imena Bob Weston za pretpostaviti je kako će takav band zvučati. Vrlo mehanički i inženjerski. Shellac su točni, teški, siloviti, ponekad mračni, ponekad moćni, a ponekad samo neslušljivi. Jer u ovoj, gotovo industrijskoj, raskomadanoj buci nema mjesta za melodiju i ples. Jedini pokreti koje možete raditi uz ovo su kršenje, guranje i zabijanje glavom uz betonski zid. Malo je ovdje toga nježnog i suptilnog, sve je sama sirova matematička snaga. No, od ovih se rokadžija ne može ništa drugo ni očekivati. Steady As She Goes Po mentalitetu nisam noiser. To je glazba koja te proguta cijelog, a nakon toga sve ovisi o ukusima. Ili postaneš živčan i nervozan, ili se saživiš s bukom. Ja sam prije od ovih prvih, ali samo se u noiseu može naići na sporu brutalnu moć kakve nema niti u jednoj drugoj vrsti glazbe. A upravo to je ono što se meni u noiseu najviše sviđa. Shellac sadrži sasvim pristojne količine moći. Bar dok ne potonu u matematiku i manijakalno pauziranje poslije svakog udarca bubnja. Shellac su na sceni šarolika pojava. Za nekoga Albini možda i jest karizma, ali lik za mene izgleda smješno i bezopasno. Izgleda mi kao netko tko će vam srediti kompjuter za jedno popodne. Totalna suprotnost od muzike kakvu svira. Iz zvučnika dolaze brutalni metalni zvuci gitare, a na stageu je drži nadrkani očalinko s poderanim trapericama. Jel' to stvarno Steve ili neki njegov mlađahni pulen koji još nema dovoljno para ni da si kupi poštene hlače? Ne, ne, društvo drago, to je Stipica, glavom bez brade, kojeg zabole kurac za propuhe na koljenima, za dipotriju i uska ramena. I ja se apsolutno slažem s njim. Drugo čudo na stageu pored Stipice je Todd Trainer, iliti čudovište iz prodavaonice rabljenih bubnjeva. To nešto ima dva metra, ruke kao pipke od hobotnice, lice s potjernice, partviš frizuru i preciznost njemačkog snajperista. Todd ne promašuje niti jedan takt i pritom izgleda urnebesno. Shellac je valjda jedini band koji se može podičiti s bubnjarem-frontmanom. Bob Weston, basista, izgleda nekako najprizemiji i najpovučeniji. My Black Ass Kako god Shellac dobro svirali, potpisniku ovih redova bilo bi puno draže da je gledao Big Black, taman bio to i neki tribute, jer ipak, više volim kad pjesme imaju melodiju i maksimalno dva ritma. Zovite me predvidivim i dosadnim, ali želim da me glazba izliječi a ne da od nje bolujem. Svejedno, Shellaci jebu majku. Povremeno. |
19.04.2008., subota
ŠUMSKI, MANCE, MARKO BRECELJ, GORI USSI WINNETOU U MOCHVARI
|
Mochvara kad umire onda stvarno umire spektakularno. Idući mjesec se zatvaraju, pa su odlučili strpati sve što im je palo napamet u samo mjesec dana, taman svirali i isti dan. Pa su se tako uz Šumske, utrpali tri sive eminencije undergrounda. Odjednom! U stilu, kao, eto vam na, pa da vidimo jel možete bit ludi kao ova trojica zajedno. Pa da pojasnimo malo, gdje je tko i tko je kome. Šumski, kao uvertira u katalog likova koji će večeras prošetati po stageu večeras, činili su se kao prenormalan bend. Što ne znači manje kvalitetan. Dapače. Njihova glazba tjera na kretanje i veoma podsjeća na nekakav novovalni bend iz osamdesetih kojem nikad nije izišla ploča. Na trenutke se čuje Šarlo Akrobata, a na trenutke Haustor iz rane faze, na trenutke se ne čuje niušta poznato i to je ono kad Šumski postaju svoji, i kad šuplje kilometarske frazetine koje voli svaki kvazi-recenzent, a koje se vezuju uz njihovu svirku postaju još „šupljije“ i neosnovane. Premda ovo nije njihova večer, mislim da su ipak svirali za nijansu prekratko. Budući da se Mochvara skoro zatvara, sumnjam da ću ih imati prilike gledati negdje u skorije vrijeme, tako da mi je i malo žao što nisu đuskali bar još 15 minuta. Šumski:"Privremeni Smještaj" Prvi na listi freakova iz podzemlja, Mance ilitiga punim imenom Milan Manojlović, među uskiim krugovima poznat kao nepredvidljivi crni momak s gitarom, jedini je koji nosi titulu underground šansonijera u Hrvata. Njegove simpatične harmsovski pomaknute pjesmice o tramvajima, kiši, gradovima, carinicima koji puše, kafićima, brojevima brzo su se raširile među ljudima i počele pjevati na tulumima u pijanim delirijima. S obzirom da u ZG postoji jedna i pol radio-stanica stanica na kojoj se može čuti Mance, iznenađujuće velik broj ljudi koji se ne kreću tim krugovima, znao bi otpjevati refren njegovog hita „Dva“ ili čak „Javorovu granu“. Svoju reputaciju čudaka potvrdio je na koncertima gdje bi u trenutku znao promijeniti tekst pa i melodiju pjesme, ostavljajući svoju publiku u kombinaciji čudila i smijeha. Odnedavno se izjasnio da više neće nastupati uživo, ali je za ovu priliku napravio iznimku u čast Mochvari, koja je najzaslužnija za njegov uzlet. Drugi njegov album simpatično nazvan „Melodije sobe i predsoblja“, ne sadrži nit jedan hit i puno je hermetičniji od legendarnog „Čovjeka iz Katange“. Mance je održao pa,uh…. poprilično čudan koncert. Upadao je iz pjesme u pjesmu, mješao tonalitete, tekstove, a kako se čini i stvarnost sa maštom, pa ga je bilo teško pratiti. Bez obzira na to, Manceu se teško može zamjeriti kad se zna njegova cijela situacija i kad se čovjek prisjeti njegovih prijašnjih koncerata kad se pokazivao kao pravi majstor ceremonije, doduše, iskrivljene. Ali tko ga je vidio, vidio ga je jer mu je ovo možda bio i posljednji koncert. No, nikad se ne zna. Mance: "Kišni Grad" A Marko Brecelj je poznatiji kao prvi pjevač Buldožera. Nekad suludog alter-prog rocka a danas samo običnog rocka, nego kao performer, konceptualni umjetnik, kantautor,slikar i šta već sve ne. Poslije izlaska iz Buldožera, odmah nakon albuma „Zabranjeno Plakatirati“, dao se u solo vode, i iznjedrio tri albuma. Jedan se zove „Cocktail“ i simpatično je djelce koje je najlakše opisati kao brass -soundtrack za film koji nikada neće biti snimljen. Drugi, puno zahtjevniji album „Svinjam Dijamante“ snimio je s bendom kojeg je za tu prigodu nazvao Marjanov Čudni Zajec, gdje se mogu čuti blesavoće tipa „Sexy Disco Hit“ i „Srce in 6 aparatov“. Treći album, snimljen u kompi s Alešom Joštom ujedno je i najopičeniji i sadrži jedan od najnečuvenijih antihitova, famozni „Kod Ljube Trovača“, uz pogotke s prijašnjih albuma. Brecelj je uz to poznat po svojoj političkoj angažiranosti u svojoj udruzi zvanoj „Liga za boj proti turizma i svega ostalog“ i po kontroliranim ispadima u javnosti. Jedan od takvih je, recimo, incident kad je na jednom zasjedanju, ministra Rupela napao puhaljkom dok je ovaj čitao svoj govor. Brecelj u akciji Isto kao i Mance, Brecelj već dugo nastupa solo i odmah se vidi da se radi o liku koji ne može postojati unutar kolektiva, jer mu jednostavno - ne treba. Već je sam po sebi dovoljno osebujan. Šteta je što se za potpuno razumijevanje njegovog djela moraju poznavati tekstovi pjesama te osnove slovenskog jezika, što većina publike ne ispunjava. Tako da su se njegova dva koncerta koja sam gledao, uvijek pretvorila u niskotonsku pilanu s nerazumljivim tuljenjem. No, slušajući briljantne komade zdrave zajebancije poput „Kod Ljube Trovača“, „Jesenje Haljine“, „Seksi Disco Hit“ i ostale, teško mi je priznati da nije stvar u Brecelju već u mojem neznanju slovenskog. Ipak sam bolji Makedonac nego Slovenac. Još mu skidam kapu i za legendarne albume „Pljuni Istini u Oči“ i „Zabranjenom Plakatiranju“ Ako za dobro razumijevanje Breceljeve ludosti treba slovenski onda za razumijevanje ludila Francija Blaškovića definitivno treba dobro poznavati istarski, talijanski, njemački i engleski. On i njegova skupina Gori Ussi Winnetou jedna su od rijetkih pojava na domaćoj sceni kojoj se može pripisati status kulta. Franci se u glazbenim vodama pojavio još '86.-te albumom Welcome Home za kojeg učene glave kažu da je udario temelje ča-valu . Taj album i jest na istarskom, ali je rijetkima bio potpuno razumljiv jer je predstavio začudnu kombinaciju svih mogućih žanrova i jezika, istarski bućkuriš pred kojim i najhrabriji istraživački glazbe ustuknu u čudu. No, Francija to ne jebe puno, on i dalje stvara svoj jedinstveni film ne pristajući na kompromise, snimajući opskurna izdanja za nezavisne etikete koje se baziraju samo na jednoj CD-pržilici. Zadnjih je godina prebacio u suludu brzinu koja prijeti da će prevazići i samog Franka Zappu ili Boba Dylana. Taj istarski Indijanac snima jedan album mjesečno, i već je dogurao do astronomske brojke od pedeset i tri(!) . Njihovu glazbu je gotovo nemoguće opisati. Uzevši početke GUW-a i ovo što sad rade, netko bi rekao da jedno s drugim nema veze, osim što ih zajednički povezuje Francijev prljavi vokal. Nekada je Franci stvarao malo drukčiji rock s elementima punka, istarskih napjeva i reggaea koji je čak bio i slušljiv širem krugu ljudi. A danas kad mu sviraju momci iz upokojenog noise-čudovišta Regoč, i kad iz zvučnika često izlijeću šuštave distorzije, kričanja i mikrofonije, rijetki se uspijevaju približiti stageu. Gori Ussi Winnetou: Tromba Jerihonska Iako neuvježbani, GUW su napravili dobar drmež u Mochvari. Nasumce su odsvirani „Tromba Jerihonska“ , „Mens Sana in Malvasia Istriana“, ona što zvuči kao da su se Gustafi napili i najeli speeda kojoj ne znam ime, autobiografska „Franci je u kurcu“ i još neke koktel-ludosti. Za one koji su ga gledali u boljim, uvježbanijim izdanjima, koncert nije bio ništa novo. Eventualno iznenađenje su mogli doživjeti oni koji ga gledaju prvi put. Onaj tko ga nije zavolio otkad je prvi put prešao Učku, zasviravši u Mochvari prije pet godina, neće ga zavoliti ni sada, a nama ostalima koji ga gledamo po nekoliki put, bio je dobra zajebancija uz kratko i pivo. |
14.04.2008., ponedjeljak
Gogol Bordello+Skindred Tvornica 10.04.2007
|
Primjetio sam da poslije svakog dobrog koncerta teško pišem recenzije. U glavi mi buba unc-unc ciganski pank, a i cijelo jutro nesnosno prdim toliko da se sam sebi gadim. Dobro pa me na poslu još nitko nije primjetio. Inače, Gogol i su jučer odradili odličan koncert. Baš ono, odrali mačku, što se kaže. Isto kao i u Mochvari prije tri godine kad su rijetki, a tu uključujem i sebe, znali šta je to zapravo. Tada sam zajedno sa svoja isto tako needucirana prijatelja banuo, i ostao iznenađen sirovom energijom koju Gogoli isporučuju u količinama. Nenadjebiv spoj ciganluka, prljavog punk rocka, cabareta i mjestimice reggaea rijetko koga ostavlja ravnodušnim, što može značiti samo dvije stvari. Ili ih volite, ili ne. Ako vam se prvi put nije svidjelo, vjerojatno niti neće. U suprotnom, nakon prvog puta grabit ćete krupnim koracima prema njihovim koncertima i osigurati si kartu tri dana prije da slučajno ne bi ostali uskraćeni za adrenalinsku dozu ciganskog punk ludila. Kako se već iz ovog dade naslutiti u koju sortu pripadam, teško da mogu objektivan jer sam postao dijelom svjetske pomame za svime što je cigansko i narodno. Dakle, skromno priznajem da plivam maticom, i što je najbolje od svega, uopće mi nije loše. Jer dok se u matici događaju dobri derneci s dobrim ljudima, loče se pivo i puši, ne vidim razlog zašto bih izašao iz nje. Može se Gogole i Kultur Shockove prozivati kao pučke zabavljače za mase, kritizirati ih i pljuvati zbog skrnavljenja narodne baštine, ali činjenica je da oba benda nisu samo prazan pop-plakatić kojeg će šira raja prepoznavati samo zato što su svirali s Madonnom. I jedan i drugi imaju tvrdu i podugačku priču iza sebe koja potpuno opravdava ovo čime se sad bave. Za one koji ne znaju, Gogol Bordello se 9-eročlana banda oformljena u New Yorku pod ravnanjem Eugenea Hutza, ukrajinca ciganskih korijena koji je preko nekih užasno loših veza napustio rodni dom zbog černobilske katastrofe, i proputovavši čitavu južnu Europu završio u Americi. Ondje upoznaje violinistu Sergeja Rjabceva, gitaristu Orena Kaplana, bubnjara Eliotta Fergusona te plesačice Elizabeth Sun i Pam Racine, i oformljuje putujući ciganski punk cirkus zvan Gogol Bordello. Ostalo je povijest. Na krilima euforije koju je proizveo Kusturica svojim filmovima o Ciganima, ulaze u akciju u pravi čas i brzo postaju hit među mladim Amerima željnim egzotike i tulumarenja. A tko osvoji Ameriku, sva je prilika da će prije ili kasnije osvojiti svijet. Tvornica je očekivano bila dupkom puna, a karte rasprodane dan prije, što je imalo značiti da će put do šanka odnosno do piva biti popločan znojim tjelesima. Bend je krenuo na sigurno u glavu s bubalicom „Not A Crime“ . Tvornica u zraku, rulja skače ko jedan znojni napeti organizam. Nastavljaju sa suludo brzom pankerijom „I Never Wanna Be Young Again“ a u prvim redovima počinje opasna šutka a iznad rulje lete plastične boce i znoj. Na stageu je šareno i divlje, Hutz skače ko Iggy Pop na steroidima, izlijeću cure obučene u nešto paučinasto s dukatima oko pasa noseći nezaobilazne rekvizite, paradni bubanj i plastičnu kantu te svojim trčkaranjem i skakanjem pojačavaju dojam općeg ciganskog cirkusa. Iako je većina pogleda bila uprta u brkatog i divljeg Ženju, te tresiguzne curičke, šteta bi bilo ne primjetiti kako je svaki od ostalih sviraca priča za sebe. Violinist izgleda kao mješanac između Dublinera i prastarog Mohikanca, ali svira kao da mu je dvadeset, harmonikaš je patvorina ciganskog baje kojem samo euri fale u dušeku od harmonike, basista je crnac čija gusta brada svjedoči o reggae-navikama, dok se gitarista jedini čini kao sasvim normalno i pristojno stvorenje, sve dok ne počne svirati. Bubnjar se čini više kao žilavi maratonac nego kao nježni muzičar, no s obzirom na tempo i muziku koju svira (bolje reći udara), to uopće nije čudno. Sad probajte zbrojiti svih devetero likova i zamisliti što se dobije kad ih se stavi na zajedničkih desetak metara manevarskog prostora. Gogoli su prašili sat i pol vremena i onda rastužili s preranim odlaskom sa bine. No, ja sam znao da to ne može završit tek tako. Iskoristio sam rupe u gužvi koje su se stvorile kad su se makli s bine, pa sam se probio po još piva, i taman kad sam došao kao naručeni, naši „cigani“ su ponovo izašli, jedan po jedan riješeni da umore ekipu do nogu. Bis je trajao sat vremena, i odrađen je nekoliko puta energičnije od službenog dijela koncerta. Euforija se penjala tokom cijelog bisa da bi kulminirala na devetminutnoj orgijastičkoj poskočici „Baro Foro“ kad je rulja potpuno eksplodirala. Čitavo vrijeme su mi se nametale usporedbe s Manu Chaoom i njegovim maratonskim muzičarima, ali sad slobodno mogu reći da će Gogol Bordello za kojih dvije-tri godine stajati rame uz rame s istima. Hutz i ekipa čak i ne kriju da su im ovi veliki uzori. Jebiga, sad tek vidim kako sam nepravedno zapostavio Skindred koji su svirali prije Gogola. Skindred i potonji naizgled nemaju ništa zajedničko, jer bi se njih (Skindrede) moglo opisati kao umivenije nasljednike pokojnih reggae-HC-teškaša Bad Brainsa. Njihov frontman Benji je devedesetih imao band pod nazivom Dubwar koji su stekli poseban kult obožavatelja zbog svog nesvakidašnjeg spoja ragga i metal elemenata. Skindredi zvuče jako slično, iako će sad u više navrata povući na nu-metal pjevušenje nego prije. Skindred je jedan od bandova koji ne bih puštao sebi za dušu doma, ali moram im skinuti kapu za čvrsto i sigurno odrađen nastup. Barem koliko sam mogao vidjeti u one dvije pjesme, jedine koje sam vidio jer sam se zapričao u parku s nekim ljudima sa Juga. Pjevač Skindreda je poslije izišao da zajedno s Hutzom odrepa neke ragga dionice, koje, za divno čudo, leže na Gogolev ciganlook ko mlijeko. Konačno se nađoše cigani i crnci. Još bi im samo valjali Makedonci i onda bi dernek bio potpun. |
31.03.2008., ponedjeljak
|
Kultur Shock je za mene i dalje pozitivan shock za organizam, naravno, ne onakav kakakv je bio u Puli prije tri godine kad su prvi put uopće, zasvirali u nekoj zemlji bivše Jugoslavije. Tada mi je samo bilo poznato ime, a hvalospjeve muzici sam čuo samo od prijatelja. Sve što sam znao je da ih predvodi Gino Banana, bivša narodnjačka zvijezda iz osamdesetih koja se propankerisala u srednjim godinama nakon što ga je Seattle uzeo pod svoje. No, bila je to preblaga riječ da se opiše ono što je uslijedilo. Uz obilje rakije i piva te nekih jedva 100-tinjak ljudi u Pulskom Kaštelu, Kulturšokovi su nas baćili u punk-sevdah, a mene ostavili s razbijenom usnicom koja je zarastala nekoliko dana. Tokom godina, KS je kod mene polako poprimio status benda za svaki trenutak, odnosno, tzv. „kućni bend“, dakle onaj koji se na srednjoj glasnoći pušta kući kad se kuva, pere, sprema, čita novine, knjige, gleda televizija, pije pivo, iritira komšije a ne samo kad se tulumari ili kad se bedir, iako ipak najbolje lijegaju kad se tulumari, ali što ćemo, svatko ima svoje kućne bendove. Moji su ipak nešto žešći od uobičajenih. Dakle, KS i dalje pravi vrhunski dernek i pokazuje da ga ni loše namješten zvuk ne može spriječiti u tome. Boogaloo je skakao, divljao, gurao se, prolijevao pivo i što je najvažnije od svega, pjevao kompletne pjesme iz sveg grla zajedno s Ginom, tako da mi se na trenutke činilo kao da sam na stadionu. Kad sam čuo da grupa pijanih momaka pored mene pjeva „Lele lele Nađija, jebala te čaršija“ a nisu moji prijatelji niti poznanici, bio sam iznenađen. Gle, ljudi znaju „tutti frutti gelato“, znaju „Sjedila sam za mašinom šila sam“, znaju „Mano mi Hermano“! Ma tko to pored mene pjeva „još se bijeli kapija“ iz naricaljke „Zumbul“?! Naravno , nepotrebno je spominjati da je rulja potpuno podivljala na „Horse Thief“, ljubavnu baladu o voljenoj Milki, bijelim lalama, sporoj murji i pušenju trave koja bi možda bila priča s tužnim završetkom u izvedbi nekog od klasičnih kućnih bendova, ali svakako ne i u KS-ovoj. Ovdje postaje ekstatična balkanska folk- punk-polka koju Halid Bešlić nikad neće napisati, i u kojoj završetak nije bitan doklegod se ima za pušit. Uostalom, sva je njihova muzika takva. Žanrova kod KS-a ima dovoljno da svaki kritičar može svršavati prepoznajući sve te bezobrazne ulete iz punka u tango, dixielanda u hardcore, stadionskog metala u sevdah i onda iz sevdaha opet u punk, ali ono što im se mora priznati je to da sav taj bosanski lonac serviraju toplo i dobro začinjeno bez hladnog profesionalizma i tehničarskog preseravanja u koje mnogi bendovi zapadnu nakon što počnu puniti malo veće klubove. Ipak je njihova glazba od samog početka bila namijenjena zdravom općenarodnom veselju i tek je sada počela ispunjavati svoju svrhu. Tutti Frutti video Za KS se više nema što pametno za reći, osim toga da će za kojih tri-četiri godine ako nastave ovako početi puniti stadione, jer je vrlo očito da im je to krajnji cilj. Ako to postignu, meni uopće neće biti žao jer su ipak jedan od rijetkih bendova koji to zaslužuje. Uostalom već bi bilo i vrijeme da netko normalan s južnoslavenskih brda uspije napraviti karijeru koja se ne bazira na zavičaju i razbijanja čaša željnoj dijaspori, pa bio to i bosanski sevdah s jakom primjesom turske narodne glazbe. Kad smo već mi Hrvati nesposobni da tamburice i mandoline obučemo u boje rock'n'rolla, dobro će nam doći i ovaj sevdah-metal. |
Gallon drunk, KSET
|
Jebote, kako dobro ime. Baš ko stvoreno za mene, pomislio sam kad sam vidio plakat. Ali, odmah mi se upalio alarm sumnjičavosti. Jer nije rijetka pojava da band svirkom ne opravda dobro ime koje nosi. Ja se ispričavam svekolikim obijačima last.fm-a i muzičkim kolekcionarima na svojem neznanju, no za Popijeni Gallon nisam čuo do prije nekoliko dana. Ne, nisam mao pojma da je njihov frontman James Johnston, dugogodišnji Caveov Bad Seed, niti da je svako singlo koje su dosad izdali završilo prvo na top listama NME-ja i Melody Makera te da im je Mercury Prize jednom izmaknuo za dlaku. Duboko se ispričavam zbog svog neznanja i obećavam da neću nikad više. Barem do slijedeći put kad se pojavi neki bend zanimljivog imena o kojem ne znam ništa. Gallon Drunk svira nešto što bi se najlakše moglo nazvati križancem Jona Spencera i Morphinea. Imaju dovoljno groovea da pokrenu i debeloguze mrtvace, a s druge strane imaju taj mračnjački kuul kakav su Morphine u svojim danima isporučivali u gallonima, ako ne alkohola a ono bar heroina u žilama. Kraće rečeno, muzika im je živahnija i plesnija od Morphinea a melodičnija i manje čudna od JSBX ali svejednako čudna i neplesna. Više onako za kimanje glavom, nego za skakanje. Gallon Drunk: Hurricane A spomenuti James bogme je frenetičan momak za nekog u svojim godinama, i odmah se primijeti zašto ga je Nikša Pećina uzeo za gitaristu. Momak je to u razdrljenoj košulji, koji skače od klavijatura do gitare, povremeno se zaustavi na monitoru, stane onako frajerski s nogom na njega da izbaci špic-papak , urla na publiku, odnekud izvuče usnu harmoniku, puše u nju kao ludi Sonny Boy Williamson, onda drnda po gitari, grči se ispred pojačala, mijenja gitare,i sve to ponekad u jednoj pjesmi. Ostatak banda su fino obučeni londonski momci koji se dobro zajebavaju i korektno odrađuju posao. Ipak, uza sve to, imao bih jednu zamjerku. Činilo mi se da je koncert više odrađivan nego što je odsviran sa srcem. Odmah se vidi da je to iskusna banda s hrpom kilometara u nogama i laganim stadijem gluhoće uslijed gomile odsviranih koncerata, I kad vidiš takvu ekipu u akciji već se samo po sebi nameće da će koncert biti ako ne najbolji, a onda barem jedan od najboljih u posljednjih dva-tri mjeseca. Sve u svemu, uvjeren sam da im je KSET bio samo usputna stanica do nekog većeg kluba. Ili je to publiku ponedjeljak u njihovim glavama omeo u uživanju? Uživo s Jutubea (ne znam koja je stvar) Bez obzira na to, ako opet budu svirali mislim da ću ih opet ići gledati, samo što ću se ovaj put pobrinuti da onaj galon iz naslova bude u meni. |
